Noć u sokaku kraj Ibrine pekare odisala je prekrasnim mirisom đevreka u zraku. Žuborio je ljuti potočić ispod vodenice, a žrvanj je klokotao kao da su se bačve kotrljale niz padinu. Sumrak je pokrivao drvene klupe u tom prelijepom zelenom sokaku dječije radosti. Već su školarci napuštali igralište i hitili kući dok nije akšam zaučio, jer kažu stari ljudi da se tada sa crnilom večeri spuštaju i Šejtani, i da se može naograjisati ako si ostao vani.
Alen i ja smo ostali na truhloj klupi čekajući noć jer nismo imali gdje da se vratimo. Malo je sramotno da dva školarca od dvanaest godina nemaju tople i mekane krevete od svile, stolne lampe što obasjavaju dječije sobe i kompjutere sa silnim igricama koje sputavaju igre na livadi, jer zatvaraju djecu u sobe. Veća sramota je imati sve, a nemati ništa. Džaba je imati divne roditelje i toplinu lijepog doma ako nećeš da ih poštuješ i cijeniš njihov trud. Ako se igraš sa njihovim strpljenjem i poštenjem. Alen je volio roditelje i nikada nije proturiječio njihovim određenjima. On je bio miran i pošten dječak sa suhim peticama u školi. Dječak koji je živio u dječijem domu za nezbrinutu djecu. Nisam znao mnogo o tom domu, ali sam znao da Alen nije volio ići tamo. Uvijek bi plakao kada smo se rastajali i trebali ići svojim domovima kada se spuštalo veče. Naši domovi su veoma različiti ali smo ih makar imali za razliku od djece sa ulice. Alen je bio razočaran u život. Nisam znao mnogo o njegovim pogledima na budućnost. Znam samo da je bio ozbiljan sa veoma zrelim razmišljanjem za svoju dob. Samo jednom mi je rekao da je taj dom za njega zatvor sa pravilima koja su iznad onih fudbalskih sa poligona ispred škole. Ko jednom uđe u taj dom zaboravi dječije snove.
Alen je izgubio majku u saobraćajnoj nesreći. Izgubila je život, dok se vraćala sa posla iz škole gdje je bila čistačica i najbolja prijateljica mališanima u predškolskom razredu. Udario ju je neki pijani čovjek sa kamionom. Baš je glup taj alkohol. Alen je imao samo sedam godina kada je izgubio majku. Nedugo nakon njene smrti, otac je otišao u neku stranu zemlju sa komšinicom Verom. Cijelo selo ga je osudilo zbog toga. Nije pristojno otići sa udatom ženom i ostaviti jedno siroče. Ostavio je Alena u mutvaku bez ikakvog objašnjenja, čak mu nije ostavio ni oproštajno pismo, jednostavno je kukavički digao ruke i otišao. Digao je ruke od mog zlatnog prijatelja, od njegovih snova i napustio ga u siroti tužnih uspomena. Nikada se više nije javio, da li zbog sramote ili zbog toga što nije volio Alena. Socijalna radnica je Alena smjestila u dom i od tada ga više nikada nisam vidio nasmijanog. Noć koja nas je pritisla na klupu sjećanja, bila je drugačija od prošlih, zato što sam i ja izgubio dječije snove. Pobjegao sam od kuće i odlučio da živim pod nebeskim svodom, ljut zbog očevih postupaka.
Noć prije došao je ponovo pijan, ali ovaj put je drugačije izgledao. Nikada do tada nije imao tako crvene oči, kao da je plakao cijeli dan. Miris asfalta je odisao sa radničkog grudnjaka pomiješan sa ljutom rakijom iz neke birtije. Smežuranim, žuljevitim rukama me pomilovao po kosi i ušao u predsoblje. Uzeo je lavor i oprao noge te izvadio staklenu flašicu iz džepa. Počeo je piti i galamiti. Njegov rogobatni glas se čuo do zadnjeg komšije u selu. Galamio je na majku bez ikakva povoda ili valjanog razloga. Često je to radio i prije, sramotio nas. Izlazio bi i budio komšije, te maltretirao majku. Sutradan svi bi mi se smijali u razredu, i samo tada sam mrzio ići u školu. Kad god bi bilo vrijeme akšama ja bih se pomolio Bogu samo da on ne dođe pijan. Toga sam se plašio više nego Šejtana. Molio bih se da dođe trijezan, da me pomiluje po kosi, da spokojno legnem na toplu hasuru i ugasim fenjer. Stavim poderanu knjigu pod jastuk kako bih bolje upamtio štivo za sutra. Znao bih po njegovim očima koliko je pijan i koliko je ljut. Po njegovim očima sam shvatio da su to vrata srca, vrata ljutnje, čemera, tuge i bola. Slična vrata su imali i Alen i moj otac, ponekad, nažalost, i majka. Ta noć je bila drugačija, jer nije više bilo bitno ni što nema svile, kompjutera ni lampe. Bilo je bitno hoću li imati majku. Ona je bitnija od cijelog bogatstva svijeta. Gledati je na podu u suzama sa krvavim nosem je prizor koji nikada neću zaboraviti. Čim je otac počeo galamiti zatvorio sam vrata srca sa malim šakama, a kada sam ih otvorio vidio sam majku na podu i oca podignutih ruku iznad nje. Stvarno je taj alkohol glup! Skočio sam kao đule iz topa i pao kraj majke. Nije se pomijerala. Mislio sam da je mrtva. Šta dječak zna o smrti? Zaplakao sam kao nikada niko. I tada je oživjela. Zagrlila me sakrivši svoje lice i pogled. Molio sam je da odemo daleko preko šuma i livada, što dalje od oca, ali ona ga je voljela kao i uvijek od prvog dana kako su se sreli. Nikada ta ljubav nije izblijedila iako su se veoma malo poznavali prije braka. Gdje je sada takvo poštovanje i ljubav?
Nije htjela da ide, plašila se sramote i sirote. To patrijarhalno doba je ubijalo demokratiju i prava žena. Nije bilo udruženja i mogućnosti kao što ih ima sada. Elem, otac je tada izgubio muškost, mišiće i žuljeve sa ruku. Tada je Šejtan sišao sa neba i ušao u kuću, a akšama nije bilo ni na vidiku.
- Tada sam ja napustio kuću, Alene.
Alen je zamrmljao i pogledao me u oči, te teška srca progovorio:
- Idi, kući, uradi zadaću i zagrli majku. Sačekaj oca sa posla i pripremi mu lavor. Sve ovo će nekada biti jučer. Otac je pogriješio, ali je još uvijek tu i bori se, krvari iz dlanova da bi ti omogućio da završiš školu i da ne budeš kao on. Uvijek ti je govorio da ne budeš kao on, da učiš iz njegovih pogrešaka i da ne radiš iste. Nikada ti ne budi taj koji diže ruke pred iskušenjima života. Nikada ti ne diži ruke iznad nekoga, iza nekoga ili ispred nekoga ako to nije zbog toga da mu pomogneš da ustane. Ne predaji se, jer nikada nisi. Ako se predaš u zadnjoj rundi, opet si izgubio cijelu bitku.
-Ali, Alene...?
-Nema „ali“, idi, ne sikiraj majku još više, ona diše zbog i radi tebe.
Ustao sam sretan i krenuo ka svom toplom domu, a Alen je ostao na klupi da dočeka noć.
Nikada ga više nisam vidio. Plakao sam danima i čekao ga u sokaku, ali nikada više nije došao. Njegova školska klupa je zauvijek ostala prazna. Zakonskim uredbama dom u kojem je živio, uskoro je bio zatvoren. Ni đevrek više nije mirisao kao prije. Vrata srca su mi postala zamišljena i ogorčena zbog priča da se ubio. To ne može biti istina. Znam da Alen negdje bije svoje bitke do kraja, i ni pred kim ne diže ruke i ne spušta glavu.
JASMIN DORIĆ dr med, pisac
Primjedbe
Objavi komentar