Nekada davno ležao sam u bolnici na odjeljenju za traumatologiju. Bio sam ranjen u desnu nogu na prvoj liniji u Gradačcu. Uznemiren i tužan ležah srozan u bolničkoj postelji. Stalno su mi u misli navirale slike tog groznog rata, jer rat je grozan i to je najblaža riječ za to stanje. Stalno sam plakao zbog bolova jer se rana inficirala, a plakao sam i zbog gladnih, promrzlih saboraca na frontu. I ja sam bio gladan, bolnička supa je odvratna, u njoj ima svega osim mesa i povrća. Mada, već dugo vremena ne volim meso, dovoljno sam mesa gledao razbacanog po livadi. Ovdje mi je glava sigurna, u bolničkoj sobi pored truhlog ormara i krvavog lavaboa. Šteta što nisam pored prozora kao onaj sijedi čovjek.
Sijedi čovjek danima šuti, poznaje moje mane, selektira dobro od zla. Već pet dana nije ni pogledao u mene. Stalno se smiješi i to me pomalo nervira. Čemu se smijati, napolju je rat, granate, bombe, poginuli borci i porušeni snovi. Odakle mu tolika orjentacija u vremenu i prostoru pa prepozna svaki šum, svaki osmijeh, svaku misao. Sestra i ne izgovori svoju rečenicu, a on ju je već završio. Ipak, on mi nekako ulijeva mir i samopouzdanje jer se nadam da je on neki pukovnik koji je tu zbog umora od osvajanja silnih frontova. Onako sijed, star, sretan sa borama koje se slivaju do ugla usana kao neka reljef karta u gusarskim zlatnim planovima izgleda kao kralj na svom prijestolju. Začešljan kao da ga je lizala neka seoska krava, orahovo ulje sa kose miriše do mog kraja sobe, na vratu mu nekoliko ožiljaka i vojnička pločica sa imenom Goran, a na rukama bijeli povezi na kojima je naslikao dvoje djece i jednu staru ženu. Očito je osim što je pukovnik i dobar slikar, čovjek koji ima oko sokolovo, vjerovatno je snajperista. Stalno me proganjaju slutnje, nagađanja pa sam zaboravio na bol i infekciju. Zaboravio sam na svoj PTSP i mogućnost da će mi odsjeći nogu, sad samo razmišljam o svom heroju. Kamo sreće da sam ja umjesto njega, imao bih prozor u svijet, imao bih poštovanje, zasluženu starost i sve te činove koje je pokidao i ostavio na noćnom stolićku kao da su nebitni. Dani su prolazili, bio sam sve lošiji. Infekcija je dovela do gangrene stopala i sepse. Stalno sam se tresao od groznice i temperature, ali i od straha i svog PTSP a. Flashback me budio iz sna, kidao na komade kao da su bombe redovno padale u bolesničku sobu. Kada bi sestra zalupila vratima, plakao bih kao dijete i molio da me ne kolju. Goran je osjetio moj strah mada me nije ni pogledao i rekao je:
„Vi ste hrabar čovjek, blago vašim drugarima. Samo neko hrabar kao vi može izdržati te grozne bolove. Samo neko kao vi može imati ovoliko posjeta.“
Razmišljao sam u tmurnoj sjenci svih duševnih i somatskih bolova o posjetama. Zašto mi niko nije došao? Odakle mu riječ – posjeta? Opet sam zaboravio sve i razmišljao sam samo o njegovim riječima. Nikada nije htio govoriti i sada opet šuti. Zvao sam ga ali nije se odazivao. Sestra mi je rekla da mi posjete nisu dozvoljene zbog infekcije. Zašto su me onda ostavili sa njim, zašto nisam u karantinu? Šta se to njemu dogodilo? Razmišljao sam cijelu noć. Ujutro je započeo priču o spoljašnjim ljepotama koje vidi sa prozora. Rekao mi je da svaki dan dolaze moji saborci ispred bolnice ali ih ne puštaju unutra. Pune su im ruke poklona i činova. Svaki dan je bila neka druga zgoda i bilo ga je sve ljepše slušati. Dolazili su svi do jednog, sve ih je znao mada ih nikada nije vidio. Mahao im je od mene i govorio da sam bolje. Dolazila je i žena sa mojim malom Amarom, rekli su mu kako je selo opet izgrađeno, a Amar je proglašen za najboljeg fudbalera u Srebreniku. Bio sam oduševljen. Jedva sam čekao novi dan kada će Goran sa prozora da mi ispriča o ljepoti iza njega. O patkama koje se kupaju u rijeci koja svaki dan šušti ispod prozora, o traktorima koji stalno prave buku u isto vrijeme svaki dan, o graji ljudi koji idu na njive da obrađuju svoje usjeve, o sestrama koje igraju odbojke ispred bolnice, o mojim prijateljima koji me posjećuju, o portiru Ramizu koji svaki dan izgubi ključeve od kotlovnice pa plače što se mora vratiti kući. Svaka priča je bila ljepša od one prethodne. U svim tim pričama sam zaboravio o svom napretku, o silnim penicilinima koje sam dobijao, o izlječenju koje se naziralo svaki dan sve više. Na kraju su me izliječili zahvaljujući nekim antibioticima koje je donio Goranov pukovnik. Znači li to da je Goran samo obični vojnik i smrtnik kao i ja? Nema veze on je moj pukovnik i heroj. Čovjek za divljenje. I uvijek će biti moj najbolji prijatelj. Uvijek. Šteta što ga više nikada neću vidjeti. Sve što mi je od njega ostalo su priče sa prozora. Priče o miru kako ga je on doživljavao da bi mene uveseljavao. Da se ne predam, da istrajem, da preživim, da se izliječim. Goran je umro od krvarenja u mozgu, bilo je samo pitanje dana. Ranjen je u glavu i odavno su ga otpisali, zato su ga smjestili u moju sobu, samo tu je bilo mjesta. On se grčevito borio, ali taj geler je učinio svoje. Otišao u najgori mogući rov i niko ga nije mogao izvaditi odatle. Goran je bio u logoru, zato ima ožiljke na vratu od maltretiranja. Goran je bio slijep godinama. Od praska granate je izgubio vid još na početku rata. Djecu i ženu su mu odveli i više ih nikada nije vidio. Goran je shvatao ovaj život kao iskušenje, kao test za hrabre, kao nešto što je moralo biti. On je gledao dušom i slušao srcem. Ja sam gledao kroz prizmu bola i tuge zato se nisam mogao diviti običnim sitnicama, zato nisam vidio ono što mi je pred nosom, zato sam bio slabić i trebao mi je neko kao što je moj pukovnik iz sobe. Trebao mi je prozor kroz koji ću da vidim mir u duši, ono što imam i što je vrjednije od moje noge, tijela i činova.
Otpustili su me iz bolnice nakon 5 mjeseci. Ustao sam odmah do prozora. Iza njega je bila porušena pomoćna zgrada bolnice u kojoj je stalno šuštao razbijeni agregat, iznad nje su letjeli borbeni avioni, buku su pravili tenkovi u isto vrijeme svaki dan, ljudi su galamili dovozeći bolesne prijatelje, plakali odvozeći mrtvu rodbinu, sestre su trčale do saniteta da bi prihvatale ranjene, nijedan moj prijatelj nije dolazio, većina ih je poginula na liniji, a portir Ramiz je plakao svaki dan na grobu njegovog sina ukopanog u bolničkom groblju. Nije bilo nijedne lijepe slike, ni priče zato što sam gledao očima stvarnosti, bez srca, bez duše. Zamaglio sam prozor tužnim dahom, vrelim suzama i kroz maglu sam vidio svoju ženu koja me čekala ispred bolnice i Amara u dresu omladinskog kluba mog voljenog Srebrenika. Zagrlio sam svoj prozor duševnog mira i zaboravio sve ono što sa strane bolno svira.
dr med Jasmin Dorić , pisac
Primjedbe
Objavi komentar